Čitajući vaš tjednik, dolazilo mi je da i ja »izađem« sa svojom pričom. Potaknuta vašom rubrikom »Naši razgovori«, ovaj sam put odlučila da se javim. Mnogo puta razmišljam i pitam se tko sam i što sam ja. Naravno, uvijek sam bila »druga«: nekad pametna, nekad glupa, ali sada mislim da sam uvijek bila - ja. Ja, sa svojim nezaboravljenim grijesima, za koje se kajem.

Rođena sam prije 68 godina, odrasla sam u katoličkoj obitelji s još tri sestre. Živim u civilnom braku od svoje 42. godine života. U mladim danima radila sam gluposti, ali ne sve i svojom krivnjom; takve su bile naprosto okolnosti.

Evo moje priče. Udala sam se za rastavljena čovjeka, koji je lutao ulicom bez cilja nakon rastave braka. S njime me upoznala jedna moja prijateljica. Imao je 45 godina i kćerku od 7-8 godina. Rastavio se na ženin zahtjev, a razlog je bio alkohol. Toga sam bila svjesna i nisam odustala. Da ne duljim i ne ulazim u detalje: čovjek je bio potpuno nezadovoljan životom. Vjenčali smo se, a on je i dalje imao obveze prema kćeri, što meni nije smetalo jer ja nisam imala takvih obveza. Mogu reći da smo sada oboje sretni ljudi. Nije se bilo lako oduprijeti svim iskušenjima, ali smo zajedno uspjeli.

Otkako ste pisali o neudanima i neoženjenima, razmišljam jesu li »oni drugačiji ljudi«, i to zna samo dragi Bog ili oni sami, bili toga svjesni ili nesvjesni. Ali, oni koji iskreno vjeruju u Isusa Krista, nisu sami ukoliko žele gledati Isusovim očima i žele drugog pokraj sebe. Ako im je stalo do nekoga, godine nisu zapreka i one nisu važne. Za zajednički je život važna osoba.

Zašto sve ovo pišem? Potaknuta sam svim onim problemima o kojima pišu, a vi odgovarate u vašoj rubrici. Često sam zadovoljna, ali i nezadovoljna odgovorima jer ne nailazim na svoj problem. Ovo mi je malo teže obrazložiti jer imam puno toga reći. Naime, ja imam svoje grijehe, Crkva ima svoje principe - i tu je problem.

Još bih htjela predložiti da možda za rubriku »Naši razgovori« otvorite i telefonski broj, jer je to poput jedne vrste ispovijedi. Budući da se sve modernizira, zašto ne bi i odgovore na naša teška pitanja dobivali telefonski? Nadam se da ste me razumjeli i, ako želite, objavite ovo pismo. Oprostite na mogućim pogreškama, pišem na brzinu jer mi se žuri kuhati ručak.

Rado smo pročitali i rado objavljujemo Vaše pismo. Tako ste i nama pružili priliku da progovorimo i u ovoj rubrici o problemima koji i Vas, a i određeni broj vjernika, možda već dugo tišti. No, kako nismo dobivali pitanja slična Vašima, nismo na njih mogli ni odgovarati, pa stoga i razumijemo Vaše određeno nezadovoljstvo odgovorima. Na neka pitanja koja se Vas i Vašega osobnoga života tiču, jako dobre odgovore nalazite već tri broja u rubrici »Teološki osvrt« koju za naš tjednik priređuje dr. Josip Grbac, koji upravo progovara o problematici rastavljenih vjernika katolika koji su ušli u novi brak. Vjerujemo da Vam ti članci daju niz odgovora na upite koje ste si kroz više od 20 godina života u braku s rastavljenim, pa civilno vjenčanim suprugom, vjerojatno često postavljali.

Ako smijemo i ako nam to u neku ruku dopuštate, slobodno bismo iz Vašega pisma mogli zaključiti da ste Vi dobro shvatili kako su vjernici koji žive u prilikama poput Vaših doista ozbiljna briga Crkve. Crkva sve one koji žive u težim okolnostima želi posebno pastoralno pratiti, i ne bi se trebali osjećati odbačenima, premda žive nepotpunim sakramentalnim životom. Upravo u tim člancima naići ćete i na objašnjenje na koji način Crkva razmišlja i prosuđuje valjanost prvoga braka. Jasno, dr. Grbac daje odgovore s teološkoga stajališta i ne ulazi detaljno u pitanja crkvenopravnog postupka. No, još jednom nam je pojasnio da vjernici koji su se rastavili i ponovno oženili ne mogu pristupiti sakramentima, što je očito i pitanje koje Vas muči. Preduvjet je valjanost ili nevaljanost prvog braka. S tim u vezi postavio je i pitanje: Ako je neki vjernik uvjeren da je njegov prvi brak bio ništavan, pa i ako nije uspio dobiti proglašenje ništavnosti, ne bi li, na temelju načela »epikeje« (izuzetak jednog slučaja kada se u nekoj situaciji može sa sigurnošću ili barem s velikom vjerojatnošću prosuditi da zakonodavac tu i takvu situaciju nije predvidio i da nije imao namjeru nju ozakoniti) mogao sklopiti drugi crkveni brak i ne bi li to Crkva trebala dopustiti? Sadašnja crkvena stega nastoji zaštititi zajedničko dobro vjernika štiteći ga od naše samovolje, pogotovo u suvremenim okolnostima kada nerazrješivost braka gubi na snazi i zbog kulture koja je sklona rastavi. Crkva stoga sve vjernike koji žive u drugome, civilno sklopljenom braku, a da su prethodno sklopili prvi crkveni brak, potiče da ne malakšu i da imaju pouzdanja u Božje milosrđe. I za njih Crkva ima rješenje, i može ga se naći. Jednako tako, poziva ih da žive vjerničkim životom, te da ne zanemare njegovati svoju vjeru, osobito pak savjest i da sami uvide da u stanju u kojemu jesu ne mogu »po savjesti« pristupati sakramentima, osim u smrtnoj pogibelji. Sakramenti su nešto najsvetije što Crkva ima, pravo blago, a s tim duhovnim blagom valja postupati s najvećim mogućim poštovanjem. Što se tiče Vašega prijedloga s kraja pisma, moramo priznati da nam takvu vrstu usluge ne bi bilo moguće, bez izuzetno velike muke, ostvariti. Uostalom, moramo razmišljati i o tome da ispovijed mora ostati ispovijed, a mi ovim odgovorima želimo dati svoj doprinos pastoralnome radu svećenika po župama i drugdje, i to tako da bude pristupačno svim čitateljima.